MEDUZA

srijeda , 30.07.2014.



ja imam više sudbina
ne samo jednu
niču kao gljive
u vlažnim, pokislim snima
u rupama krhkijim od paučine
zračna im utroba nabubri prazninom
i na najmanji se dodir rasprsne
kao mjehur od tijesta
kao opna na barskoj lokvi
kao koža zaražena sepsom

imam više sudbina
noćas sam bila dječak, fakin
najbrži momak u gradu
i trčala za tobom parkom
ulicama
prašinom
kada si iz čista mira odjurio na biciklu
mahnito
kao da za leđima ne ostavljaš baš ništa
sunčano popodne
drvored
dječaka u bijeloj šilterici
kao da za tobom laju čopori pasa
ili gmižu šake gradskoga šljama

ja imam više sudbina
njihove se utrobe prepliću
svaka zaražena drugim virusnim sokom
iz rasparane paukove mreže
proviruje poznato lice
baš kao i noćas tvoje
kada sam te napokon sustigla
prestigla u trku
na bakrenom suncu
u zelenom perivoju
imao si lik moje ostarjele prijateljice
žene s tijelom ptice
starice plahih očiju
samo me pogledala bez riječi
i dala se nijemom zagrljaju

imam više sudbina
peteljke im se savijaju jedna oko druge
omataju u puzave spirale
hvataju za niske oblake
dok druge nijemo vise pričvršćene za vakuum
a ja sam dijete, prostitutka, ratnik
trava
ja sam sve ono što sam bila s tobom
i sve ono što sam mogla biti
da me nisu zaustavile tvoje razgranate ruke
koje grle u svim smjerovima
pa i nisu dlanovi
nego klizavi prsti hobotnice
razbarušene krošnje
vriježe koje ne znaju kuda bi sa sobom
da me nisu zaustavile
sve moje rupičaste pjesme
koje tek trebam čuti na rubovima zore
jer opet sanjam poeziju
na lelujavoj crti između noći i jutra
na vratima od vode
u predvorju dana
gdje ne postoji ni razum
ni sjećanje
ni znanje
samo glad i ritam mojih
tuđih slika
ples onoga što je bilo
i onoga što će jednom biti
i neće biti
onoga što sam ukrala nekoj
anesteziranoj pjesmi
ili mi neki darežljivi putnik
ubacio kao milodar

ja imam više sudbina
sama sam sebi majka i dijete
otac i ljubavnik
sama sam svoj dan
i zamamna tama
lica se preda mnom rasprsnu i nestaju
lelujaju njihovi odrazi
kao nakon sna koji nas smoči
pa ni vlastitu kožu više ne osjećamo
smežuranu od dodira
od zagrljaja u kojem uvijek netko umre
ostaje samo stranac i lutka
lutka i stranac
u jednoj priči sam jedno
u drugoj drugo
u ovoj možda oboje
jer neke odlaske nosimo na sebi
kao amputirani ud

ja imam više sudbina
sve su grcave od riječi
samo kada se izgovara blizina
boluju od afazije
jer ni ljubav
ni žudnja
ne poznaju umanjenice
uvećanice
sve su najmanje i najveće
zakrabuljene
lažne u svojoj bijeloj iskrenosti
iskrene u blatnoj laži
dok ih nagriza crvotočna prolaznost
dok ih golim rukama
daviš u sebi
uvjeren da onome što dolazi
udahnjuješ spas

ja imam više sudbina
a mene nema ni jedna od njih
ja sam prozirno pismo u prozirnoj knjizi
rukopis vjetra u srebrnoj vodi
strepnja da će jednom
zanijemiti poznati glas
što sam sebe šapće iznutra
tvoj
moj
glas
nemoguće je transplantirati
presušit će jednog dana
muklo poput nafte

<< Arhiva >>